понедељак, 18. март 2013.

GET CARTER (1971)



PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Mike Hodges


ZABAVNA ZABELEŠKA: Reditelj Hodžiz je za tumača uloge Džeka Kartera isprva imao na umu Ijana Hendrija, koji se u završnoj verziji filma pojavljuje kao smutljivac Erik Pejs, ali je rola na kraju pripala Majklu Kejnu. Hendri mu to nikada nije oprostio.


            Momku sa jednom tako dugom, ispunjenom i uglavnom kvalitetnom karijerom, kakav je Moris Miklvajt (alijas Majkl Kejn), teško nalazimo onu jednu, veliku, pravu ulogu koja ga definiše kao glumca. To može biti poručnik Bromhed iz filma Zulu, koji ga je učinio zvezdom; Hari Palmer, špijun koga je igrao u pet filmova (prvi je The IPCRESS File); Alfi, kokni ženskaroš iz šarenih šezdesetih; Majlo Tindl, energični rival Olivijeu u genijalnoj misteriji Sleuth; ili, pak, Alfred, batler Brusa Vejna iz Nolanovog betmenskog serijala, po kome je, u osmoj deceniji života, postao poznat mlađim naraštajima. Pa, ipak, za njegov film Get Carter, o kome ću danas naškrabati štošta, može se reći da je inspirisao i definisao nekoliko narednih generacija filmadžija, i otvorio novo poglavlje u britanskoj kinematografiji. Znate Gogoljev Šinjel i ono što je Dostojevski za nj izgovorio? Ili Zmajev „izvor“ i Dučićev odnos prema istom? E, taj fazon. Evo, preći ću granicu pristojnosti i reći da, bez Kartera i njegove zaostavštine, možda ne bi bilo ni Gaja Ričija i Čađavih dvocevki ili sličnih kvalitetnih naslova.

уторак, 12. март 2013.

DAYS OF WINE AND ROSES (1962)

REŽIJA: Blake Edwards


ZANIMLJIVA ZABELEŠKA: Ime Days of Wine and Roses potiče iz pesme Vitae Summa Brevis Ernesta Dausona, pesnika čiji su stihovi poslužili kovanju naslova još jednog filmskog klasika – Gone with the Wind.

Holivudu, na velikom platnu ili van njega, alkosa nikad nije manjkalo – verujem da ćemo se svi složiti sa tom tvrdnjom. Jedni su bili tek ljubitelji kapljice i uživaoci boemije, neki se žestinom bavili rekreativno, a bilo je, kažu, i slučajeva prave zavisnosti, sa hektolitrima cuge, delirijumima uz insekte i sitne glodare, kao i mamurlucima od nekoliko stepeni Rihtera. Jednu od najpoznatijih filmskih alko-izvedbi doneo nam je Rej Miland, tumačeći ulogu Dona Birnama u čuvenom ostvarenju The Lost Weekend Bilija Vajldera. Manje poznati, ali ništa slabiji na polju cevčenja, jesu bračni par Klej iz filma o kom ću sad pljucnuti reč il’ dve: oni su Džek Lemon i Li Remik, a pomenuto delo nosi ime Days of Wine and Roses.

петак, 8. март 2013.

CAPE FEAR (1962)


REŽIJA: J. Lee Thompson



Sudar titana. Zaista ne znam kako bih drugačije mogao imenovati filmski susret ovih velikana, za koje slobodno možemo reći da su jedni od najtalentovanijih glumaca svoje generacije. Robert Mičam i Gregori Pek u naletu čelenkama, psiho-pop Hari Pauel protiv atraktivnog advokata Atikusa Finča, kao dva jarca na deblu. Ko će pobediti? Ko je jači? Zašto, uopšte, ukrštaju rogove? Čitaj dalje, nestrpljivi čitaoče, čitaj, i ne osvrći se!

уторак, 5. март 2013.

MARTY (1955)

REŽIJA: Delbert Mann



Neki se filmovi naprosto – zagube. Nagrade im se napraše na polici, rolne celuloida postanu memljive i trošne, televizije prestanu da se lome o prava za prikazivanje... i nečiji trud, možda i višestruko nagrađen, postane istorija. A neretko, krivac za to nije ni zastarelost teme, niti loša gluma ili neki sličan propust, već pusta razmaženost gledalaca i neobjašnjiv strah od dvobojne filmske zabave.

Takav je i ovde slučaj; Marty, nekadašnji dobitnik četiri „oskara“ (režija, scenario, glavna muška uloga i najbolji film) i prvi američki film nagrađen kanskom „zlatnom palmom“, danas je skrajnut, izopšten, i jošte živi mahom u sećanjima vremešnih kinooperatera i istinskih poznavalaca sedme umetnosti.

недеља, 3. март 2013.

YOU CAN'T TAKE IT WITH YOU (1938)


REŽIJA: Frank Capra



Teško je poverovati u to da bi jedan zadrti republikanac, među čijim su se idolima nalazile i ozloglašene face kao što behu Francisko Franko i Benito Musolini, mogao stati iza ekranizacije pozorišne predstave koja u sebi nosi antikapitalističke, čak i blago prokomunističke ideje, i načiniti od nje film koga se neće stideti. Ne samo da je takav postojao – lik se zvao Frenk Kapra, znate ga – no se tim i sličnim pogledima na svet bavio još nekoliko puta, i pre i posle filma o kome ću danas pisati.

субота, 2. март 2013.

MOONRISE KINGDOM (2012)


PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Wes Anderson



            Za razliku od Tima Bartona, o čijem je stvaralaštvu bilo reči u prošlom tekstu, Ves Anderson je reditelj koji me svakim svojim naslovom iznova iznenadi. (I veliki Skorseze, sudeći po tekstu koji je napisao za Esquire još davne 2000. godine, deli moju emociju.) Istina, i njemu mnogi prebacuju da se ponavlja, da slične čudnovate likove provlači kroz celu svoju filmografiju, ali njegovi filmovi, bar po meni, imaju taj redak i važan kvalitet koji Ameri nazivaju rewatchability. Takav, nanovogledljiv film je i Moonrise Kingdom, prvi njegov rad od animiranog The Fantastic Mr. Fox.