PIŠE: Darko
Jovanov
REŽIJA: Rob Reiner
Ne
tako davno, u državi koja više i ne postoji – jedna od onih naših, zaboravih joj akronim – postojao je jedan televizijski
program koji je nedeljom oko deset izjutra prikazivao filmove o deci i za decu.
(Danas je taj kanal, kao i kompletan medijski sistem u nas, samo trunka onoga
što je nekada bio; iako i tada beše nesavršen.) Pošto bi se izvrtelo sve za šta
su se, tijeh teškijeh godina, mogla kupiti prava, usleđivale su reprize, višestruke,
neumorne, uvredljive za prosečnog dečarca željnog novih avantura, kakav beše i
gospodin koji prekiva i prestrojava ove redove. Sad, negde između sedme reprize
Blutovog crtaća All Dogs Go To Heaven
i trećeg prikazivanja Gunisa, urednik
filmskog programa umeo je da umetne i film o kome ću danas štošta iskuckati –
ali sam ga ja, zbog ovog ili onog razloga, uvek propuštao, te smo obojica (i film, i ja)
morali dočekati brat-bratu tri banke ne bismo li se sreli. Nije mi mnogo bilo
potrebno da shvatim da bi mi The Princess
Bride, vrhunska bajkovita avantura Roba Rajnera, podjednako dobro legao u
bilo koje doba dana, noći ili, uopšte, života.