уторак, 30. јул 2013.

MUD (2012)



PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA i SCENARIO: Jeff Nichols



Znate kako ponekad zanemimo pred velikim, divnim stvarima, kad se reči, kao odmetnute ovčice, razmigolje po poljani i posakrivaju u žbunju; kad nam sva čula naglo zamru, pa opet ožive, i, nakon tog resetovanja, postanu višestruko intenzivnija; kad se zablesavimo od milja i vaznesemo iznad svakodnevice na pufnastom tepihu koji nose hiljade i hiljade šarenih leptirića? Da? Onda, deco pronicljiva, verujem da shvatate zašto je prvi pasus ovog teksta toliko neinventivan i nevezan za sam film. (I toliko meta, očigledno.)

среда, 24. јул 2013.

THE DESPERATE HOURS (1955)



REŽIJA: William Wyler



Paranoja pedesetih, američka bojazan od komunizma i neameričkih vrednosti, navika i ljudi, i strah od stranaca uopšte, na filmskom platnu se manifestovala u nekoliko oblika. Najčešća forma je bio prelazni stadijum između horora i naučne fantastike, gde se ili epidemija nove, naizgled neizlečive bolesti raširi zajednicom i stane sejati disharmoniju, ili poveća četa inozemaljskih bića dolazi da pokori čovečanstvo koje i ne sluti da je invazija udaljena tek nekoliko scena ili kadrova. Drugi je, pak, bliži psihološkom trileru, sa realnim situacijama i likovima baziranim na ljudima koje svakodnevno srećemo na ulici. Nešto, dakle, nalik filmu o kom ću štrcnuti koji mililitar virtuelnog mastila po elektronskoj hartiji.

недеља, 21. јул 2013.

MONGOL: THE RISE TO POWER OF GENGHIS KHAN (2007)



PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Sergei Bodrov



Pre mnogo, mnogo leta, dok je svetom još vladao zakon jačega, kad su divovi hodali planetom, individue koje su svojom izuzetnošću iskakale iz gomile bile su štovane poput božanstava, a neudešeni šmokljani za svoje podbačaje izlagani poniženju ili čak pogubljeni, živeo je jedan čovek, dozlaboga mačo, prava fabrika testosterona, iz rumenog seljačeta smešnog imena izrastavši u nacionalni simbol i vođu čitavog jednog naroda. Njegovo ime je bilo – neću vas više mučiti, verujem da mnogi znate na koga mislim – Džon Vejn. A taj je macan, 1956. godine, u katastrofalno lošem filmu The Conqueror, igrao Džingis Kana (dobro ste pročitali), čoveka čije gene nosi svaki dvestoti čovek na Zemlji. Nakon toga, Temudžina (što je bilo smrtničko ime ovog legendarnog vladara) je u filmovima vaskrsao i Omar „Doktor Živago“ Šarif, sa nešto više uspeha (i manje smrtno obolelih od radijacije). Tako da se za naslov Mongol: The Rise to Power of Genghis Khan može, bez mnogo dvoumljenja, reći da je najbolji film sa Džingis Kanom. (Bill & Ted's Excellent Adventure se ne računa.)

петак, 19. јул 2013.

The Lone Ranger (2013)

Piše: Nenad J.

Režija: Gore Verbinski
Uloge: , ,

Retke su i teške prilike u kojima u bioskop odem bez ikakvih očekivanja a iz istog izađem razočaran. Nažalost, jedan od takvih nesrećnih trenutaka bio je i Usamljeni Rendžer, film koji mi je još jednom pokazao da je gospodin Dep odavno prestao da bude išta osim materijalizovanog hajpa i vizuelne poslastice za fangirls (koje neću moliti da mi oproste ovog puta jer je svo kuđenje zaslužio), pri čemu mu još jedna saradnja sa gospodinom Verbinskim od Kariba uopšte ne pomaže. No, da bez mnogo razglabanje priđemo problemu i pitanju šta je to što čini ovaj film očajno osrednjim?

четвртак, 18. јул 2013.

BOY A (2007)


REŽIJA: John Crowley



Postoji li druga šansa? I pri tom ne mislim na program za naknadno osnovno obrazovanje odraslih, da se odmah razumemo. Može li neko, na primer, dobrano zabajbočiti zbog svog ilegalnog postupka, i, nakon robijanja, izaći kao nov, čist čovek, iz temelja izmenjen? Ili će u njemu i tada ostati ona kriminogena crta, učaurena i izdvojena, ali utamničena iza posve nesigurnih rešetaka njegove duše? Ako se može učiniti nešto da se karma podmiti i zavrti kormilo – šta je to, tačno? I ko, uopšte, donosi odluku o tome da li  je neko zaslužio šansu za novi početak?

понедељак, 15. јул 2013.

LILIES OF THE FIELD (1963)


PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Ralph Nelson



Nakon što su kraj pedesetih i početak šezdesetih godina prošlog veka doneli sedmoj umetnosti određenu dozu liberalizacije, tamnoputi likovi u holivudskim filmovima su počeli igrati značajnije uloge no ranije. Ti projekti su i tada bili više „istraživačkog“ karaktera, pošto su, za promenu, prvi put pripadnici crne rase bili junaci, delajući neovisno od belaca, ali se u njima i dalje osećao težak, ustajao zadah poremećenog robovlasničkog poretka i rasne nejednakosti koja je dugo okivala Sjedinjene Države.

Netrpeljivost među rasama simbolično je opisana u filmu The Defiant Ones (1958), u kome jedan beli i jedan crni zatvorenik beže iz zatvora vezani lancima; primorani su na saradnju, ali im međusobni prezir odvlači pažnju i umanjuje šanse za konačno izbavljenje. A Patch of Blue (1965), zatim, donosi priču o slepoj belkinji koja se zaljubljuje u čoveka tamne puti, ne znajući hromatske pojedinosti osobe ka kojoj je uperena njena naklonost. A godina 1967. je donela čak dva kultna naslova obojena rasnom tematikom – Guess Who’s Coming to Dinner, o međurasnoj ljubavi i odjeku koji ona ima u jednoj beloj porodici, i In the Heat of the Night, koji nas uvodi u mračni svet kriminala jednog južnjačkog gradića. Znate li šta je zajedničko svim ovim filmovima, sem tog kontrasta koji mori naše društvo već vekovima? Dve reči: Sidni Poatje. 

субота, 13. јул 2013.

ROPE (1948)

PIŠE: Darko Jovanov





U gradu Čikagu, ispred nosa šesnaest hiljada njegovih policajaca verovatno zauzetih jurnjavom za Džordžom, Nejtan Leopold i Ričard Loub, besposleni studenti-buržuji, kidnapovali su i ubili četrnaestogodišnjeg Roberta Frenksa krajem maja 1924. godine. Poneseni Ničeovom teorijom o natčoveku (koja je, sećate se, bila bliska srcu i umu jednog malicioznog molera iz nemačke istorije), sa željom da počine savršeni zločin kao njihovim jedinim motivom, dakle, čisto radi zato, odali su se tom nedelu, a otada se mnogo dela, što filmskih, što književnih, pobavilo njihovim sudbinama i sudbinom njihove žrtve. Konopac, pozorišni komad Patrika Hamiltona iz 1929. godine, prepakuje tu priču ubacivši nove trenutke, a veliki Alfred Hičkok predstavu prilagođava svom omiljenom mediju, i – krajnji ishod je danas pred nama.

уторак, 9. јул 2013.

THE APARTMENT (1960)

REŽIJA: Billy Wilder


Iako je Bili Vajlder do kraja pedesetih već stekao bogatu karijeru i postao pravi holivudski teškaš, leta Gospodnjeg 1960. našao se pre velikim izazovom: godina koja je ostala za njim donela je Some Like it Hot, veliki hit, podjednako osut pohvalama kritike i publike, i sada je trebalo održati taj nivo kvaliteta i zabave. Naravno, filmovi ovog režisera ne bi bili ono što jesu, da tadašnju javnost nisu temeljito istresali iz gaća i zgražavali puritance svoga vremena – pa tako obična, bezazlena tema nije dolazila u obzir. Rešivši da se vrati nedovršenom projektu začetom još četrdesetih, i okupivši oko sebe danas legendarnu ekipu, počinje rad na filmu The Apartment, koji je već više od pola veka (!) u vrhu svih prestižnijih filmskih top-lista.

недеља, 7. јул 2013.

MAN OF STEEL (2013)



PIŠE: Sycophant

REŽIJA: Zack Snyder

            Supermen, posebno u kontekstu filma, će većinu ljudi večno asocirati na benigno lice tragično preminulog Kristofera Riva. Njegovi filmovi, iako corny, poseduju nevini idealizam koji je potreban za istinski superherojski film. Supermen Se Vratio, polovični[1] reboot Brajan Singera je, pak, bio suviše nedorečen i nesiguran. I užasno dosadan. Ali je, i pored toga, nesumnjivo bio o Supermenu. I baš to je (suštinski) problem Snajderovog ostvarenja – što nije film o superheroju, ne zaista.

четвртак, 4. јул 2013.

BAD DAY AT BLACK ROCK (1955)


REŽIJA: John Sturges



Godina je 1945. Veliki Rat je, dakle, gotov  od kapitulacije Sila Osovine prošlo je već nekoliko meseci; pustarom američkog Zapada hukće jedan voz, klopara kroz kilometre peska, žbunja i bezdrvlja na svom putu za Los Anđeles. U jednom trenutku, nadomak slabo naseljenog prerijskog mestašceta Blek Rok, kompozicija usporava – i to je nešto što se onde dešava prvi put nakon četiri godine – silovita gvozdena zmija počinje malaksavati, i, kada se potpuno smiri, iz nje izlazi krupni, dobrodržeći čilager sa levom rukom kruto smeštenom u džepu sakoa.

понедељак, 1. јул 2013.

SEXY BEAST (2000)

REŽIJA: Jonathan Glazer



Simpatični tupavko Triger, lik koga tumači Rodžer Lojd-Pak, u jednoj epizodi Mućki iznosi sledeći zaključak: „Gandi – snimio je jedan dobar film, a onda nestao bestraga.“ Iako je u pitanju šala, ima tu, zagrebemo li njegovu misao, i dosta istine: Krišna Pandit Bandži, poznatiji kao Ben Kingsli, jeste snimio na desetine filmova, komercijalnih i nezavisnih i žanrovski šarenih, podarivši svetu usput gomilu veoma jakih izvođenja (o nekima smo i mi pisali), ali je u široj javnosti mahom ostao upamćen po ulozi velikog indijskog vođe, pre svega, zato što je za nju bio nagrađen statuetom Akademije. Pa, ipak, ja ne vidim nijedan razlog da se i uloga koju igra u filmu Sexy Beast Džonatana Glejzera ne uvrsti među one koje padnu na pamet kada se pomene ime ovog vremešnog glumca.