недеља, 13. децембар 2015.

GUESS WHO'S COMING TO DINNER (1967)



REŽIJA: Stanley Kramer



O Sidniju Poatjeu ovde se govorilo relativno često, mnogo i rado. S pravom, rekao bih, jer je malo glumaca postiglo koliko on, ne samo za sebe, već i za čitavu jednu rasu. Turbulentna su to vremena bila i svaki film u kom bi se pojavio (jer je većina njih bila obojena problemom rase) izazvao bi oštru polemiku, ostavivši malo koga ravnodušnim.

Godina 1967. bila je veoma važna za pripadnike crne populacije. Martin Luter King je još uvek bio živ, zdrav i vrlo angažovan, blaxploitation filmovi nisu još bili na horizontu ali su se gotovo mogli namirisati, a gospodin Poatje se tog leta pojavio u čak dva istaknuta ostvarenja: u jednom od njih, detektivskoj triler-drami In the Heat of the Night, uzvraća belcu šamar (iju!), dok u Guess Who's Coming to Dinner nalazi novi način da pročačka svest prosečnog zatucanika – videćete i kako.

недеља, 29. новембар 2015.

SIDEWAYS (2004)


REŽIJA: Alexander Payne



Sapliće nam noge i kovrdža jezik, čini da usne utrnu i poplave, zadaje glavobolje i pomućuje rasuđivanje – a ipak ga volimo. Silni su redovi o njemu ispisani, mnoga je pijana reč pala u nameri da se njegova narav dokuči i definiše zasvagda, i svi su bili u pravu, a opet su grešili. Govorim, naravski, o vinu, tom umetničkom delu prirode greškom dospelom na raf sa prostim alkoholnim napicima, kome je režiser Aleksander Pejn snimio ovaj film kao odu, kao zahvalnicu, kao spomenik u srednjebanatskom selu.

Odmah ću vam reći: ovo mi nije bio prvi put da gledam Sideways. Gledao sam ga tri ili četiri puta otkako je izašao godine 2004, i svaki put kad načnem tu flašu, ukus bude drukčiji. Nekad mi je pažnja posvećena scenariju, pa hvatam beleške (kako biti somelijer i kako se ne treba ponašati u životu), nekad se skoncentrišem na glumu, a nekad samo udišem i upijam sve što se dešava – takav je film.

петак, 20. новембар 2015.

THE AFRICAN QUEEN (1951)


REŽIJA: John Huston



Moja kratkovidost se možda ponajbolje očitava u tome što sam mnogo logičnije otvaranje za ovaj film – anegdotu o Džonu Hjustonu i Hamfriju Bogartu koji jedini iz filmske ekipe izbegnu dizenteriju zato što su, od tečnosti, samo viski cepali – već iskoristio u prvom pasusu teksta za film Key Largo, na kojem je ovaj tim radio nekoliko godina ranije. Nepromišljeno, nepromišljeno... ali, šta sad, dobar nauk za ubuduće. (Očekujte slično kukanje kad budem jednom pisao o Butch Cassidy and the Sundance Kid, pošto izgleda da gajim neku čudnu fascinaciju Montezuminom osvetom.)

Elem, ako ste ikada pogledom i okrznuli ovaj film, možda davnih godina u popodnevnom programu TV Politika, znate šta označava njegov naslov. Iako možda tako zvuči, Afrička kraljica nije lik iz The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert, već parobrod kojim rekama najstarijeg kontinenta lađari Čarli Olnat, zapušteni prljavac dobre duše.

понедељак, 2. новембар 2015.

THE WARRIORS (1979)

REŽIJA: Walter Hill



Filmovi na prelomu osme i devete dekade prošlog veka doneli su nam Njujork u svim svojim raspoloženjima i nijansama. Najpoznatiji su, svakako, sneni i romantični prizori Velike Jabuke koje je, u crno-belom maniru, u večnost otpremio Vudi Alen svojim filmom Manhattan. Ipak, postoje i drugi, tmurniji prikazi ovog velegrada kojim su se bavile legende redom od Skorsezea do Karpentera. Travis Bikl iščekuje potopsku kišu da spere šljam sa ulica; Snejk Plisken se lomata po Menhetnu pretvorenom u ostrvski zatvor; a ulična banda Ratnika samo želi da se u jednom komadu domogne svoje teritorije – Koni Ajlenda.

The Warriors su prvo svet ugledali u formi romana, kada je Sol Jurik, nekada zaposlen u centru za socijalni rad, odlučio da napiše nešto kao odgovor na film West Side Story gde je život u bandama prikazan kao nešto bajno i veličanstveno. Potka mu je bila Anabasis (Κύρου άνάβασις, grč. Kirov uspon) književno delo starogrčkog vojnika i pisca Ksenofonta, u kom Kir Mlađi (Cyrus the Younger), uz pomoć silesije grčkih plaćenika, želi da sa vlasti svrgne svog brata da bi sebe ustoličio. Jurik je ovoj priči dao savremeni, čak distopijsko-futuristički ton, smestivši je u Njujork u bliskoj budućnosti (sa stanovišta 1965. godine, kada je roman izašao), a antičke unajmljenike pretvorio u članove svakojakih gangova.

петак, 16. октобар 2015.

WHITE HEAT (1949)



REŽIJA: Raoul Walsh



Neko mudar je davno rekao da je putovanje, samo po sebi, važnije od odredišta. Dugo se nisam mogao svrstati u zastupnike ove teze, i zbog toga sam sebe uskratio za sijaset trenutaka uživanja. Čemu trošenje vremena, pitao sam se, ako već znaš šta će biti na kraju? Zašto gledati Starog Žuću ako od samog početka čekaš besnog vuka da uđe u kadar, makar samo režanjem? Odakle mi strpljenja za Anu Karenjinu ako znam da će Ruskinja skončati kao crvena fleka na šinama i glavni problem brzih pruga Rusije? (Mnogo srećnije živi čovek kada prevaziđe problem ovakve prirode.)

White Heat je jedan takav film. Rečenice koje glavni lik izgovara u poslednjoj sceni često se nalaze pri samom vrhu lista najpoznatijih filmskih citata, a neretko se, u emisijama ili blogovskim člancima posvećenim holivudskim klasicima, tih nekoliko završnih minuta spominju, puštaju ili analiziraju do detalja. Ipak, potpomognut mišljenjem ljudi čijem filmskom ukusu bezrezervno verujem, kao i neizdrživom željom da u život unesem malo noara (s obzirom na to da mi je kišni kaput na pranju, a fedoru valja zakrpiti), rešio sam da prekrižim ovaj naslov sa spiska za gledanje i naškrabam ovde koju reč o njemu.