недеља, 29. новембар 2015.

SIDEWAYS (2004)


REŽIJA: Alexander Payne



Sapliće nam noge i kovrdža jezik, čini da usne utrnu i poplave, zadaje glavobolje i pomućuje rasuđivanje – a ipak ga volimo. Silni su redovi o njemu ispisani, mnoga je pijana reč pala u nameri da se njegova narav dokuči i definiše zasvagda, i svi su bili u pravu, a opet su grešili. Govorim, naravski, o vinu, tom umetničkom delu prirode greškom dospelom na raf sa prostim alkoholnim napicima, kome je režiser Aleksander Pejn snimio ovaj film kao odu, kao zahvalnicu, kao spomenik u srednjebanatskom selu.

Odmah ću vam reći: ovo mi nije bio prvi put da gledam Sideways. Gledao sam ga tri ili četiri puta otkako je izašao godine 2004, i svaki put kad načnem tu flašu, ukus bude drukčiji. Nekad mi je pažnja posvećena scenariju, pa hvatam beleške (kako biti somelijer i kako se ne treba ponašati u životu), nekad se skoncentrišem na glumu, a nekad samo udišem i upijam sve što se dešava – takav je film.

петак, 20. новембар 2015.

THE AFRICAN QUEEN (1951)


REŽIJA: John Huston



Moja kratkovidost se možda ponajbolje očitava u tome što sam mnogo logičnije otvaranje za ovaj film – anegdotu o Džonu Hjustonu i Hamfriju Bogartu koji jedini iz filmske ekipe izbegnu dizenteriju zato što su, od tečnosti, samo viski cepali – već iskoristio u prvom pasusu teksta za film Key Largo, na kojem je ovaj tim radio nekoliko godina ranije. Nepromišljeno, nepromišljeno... ali, šta sad, dobar nauk za ubuduće. (Očekujte slično kukanje kad budem jednom pisao o Butch Cassidy and the Sundance Kid, pošto izgleda da gajim neku čudnu fascinaciju Montezuminom osvetom.)

Elem, ako ste ikada pogledom i okrznuli ovaj film, možda davnih godina u popodnevnom programu TV Politika, znate šta označava njegov naslov. Iako možda tako zvuči, Afrička kraljica nije lik iz The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert, već parobrod kojim rekama najstarijeg kontinenta lađari Čarli Olnat, zapušteni prljavac dobre duše.

понедељак, 2. новембар 2015.

THE WARRIORS (1979)

REŽIJA: Walter Hill



Filmovi na prelomu osme i devete dekade prošlog veka doneli su nam Njujork u svim svojim raspoloženjima i nijansama. Najpoznatiji su, svakako, sneni i romantični prizori Velike Jabuke koje je, u crno-belom maniru, u večnost otpremio Vudi Alen svojim filmom Manhattan. Ipak, postoje i drugi, tmurniji prikazi ovog velegrada kojim su se bavile legende redom od Skorsezea do Karpentera. Travis Bikl iščekuje potopsku kišu da spere šljam sa ulica; Snejk Plisken se lomata po Menhetnu pretvorenom u ostrvski zatvor; a ulična banda Ratnika samo želi da se u jednom komadu domogne svoje teritorije – Koni Ajlenda.

The Warriors su prvo svet ugledali u formi romana, kada je Sol Jurik, nekada zaposlen u centru za socijalni rad, odlučio da napiše nešto kao odgovor na film West Side Story gde je život u bandama prikazan kao nešto bajno i veličanstveno. Potka mu je bila Anabasis (Κύρου άνάβασις, grč. Kirov uspon) književno delo starogrčkog vojnika i pisca Ksenofonta, u kom Kir Mlađi (Cyrus the Younger), uz pomoć silesije grčkih plaćenika, želi da sa vlasti svrgne svog brata da bi sebe ustoličio. Jurik je ovoj priči dao savremeni, čak distopijsko-futuristički ton, smestivši je u Njujork u bliskoj budućnosti (sa stanovišta 1965. godine, kada je roman izašao), a antičke unajmljenike pretvorio u članove svakojakih gangova.