REŽIJA: Alexander Payne
Sapliće nam noge i kovrdža jezik, čini da usne
utrnu i poplave, zadaje glavobolje i pomućuje rasuđivanje – a ipak ga volimo. Silni
su redovi o njemu ispisani, mnoga je pijana reč pala u nameri da se njegova narav
dokuči i definiše zasvagda, i svi su bili u pravu, a opet su grešili. Govorim,
naravski, o vinu, tom umetničkom delu prirode greškom dospelom na raf sa
prostim alkoholnim napicima, kome je režiser Aleksander Pejn snimio ovaj film
kao odu, kao zahvalnicu, kao spomenik u srednjebanatskom selu.
Odmah ću vam reći: ovo mi nije bio prvi put da
gledam Sideways. Gledao sam ga tri
ili četiri puta otkako je izašao godine 2004, i svaki put kad načnem tu flašu,
ukus bude drukčiji. Nekad mi je pažnja posvećena scenariju, pa hvatam beleške (kako
biti somelijer i kako se ne treba
ponašati u životu), nekad se skoncentrišem na glumu, a nekad samo udišem i
upijam sve što se dešava – takav je film.