петак, 20. новембар 2015.

THE AFRICAN QUEEN (1951)


REŽIJA: John Huston



Moja kratkovidost se možda ponajbolje očitava u tome što sam mnogo logičnije otvaranje za ovaj film – anegdotu o Džonu Hjustonu i Hamfriju Bogartu koji jedini iz filmske ekipe izbegnu dizenteriju zato što su, od tečnosti, samo viski cepali – već iskoristio u prvom pasusu teksta za film Key Largo, na kojem je ovaj tim radio nekoliko godina ranije. Nepromišljeno, nepromišljeno... ali, šta sad, dobar nauk za ubuduće. (Očekujte slično kukanje kad budem jednom pisao o Butch Cassidy and the Sundance Kid, pošto izgleda da gajim neku čudnu fascinaciju Montezuminom osvetom.)

Elem, ako ste ikada pogledom i okrznuli ovaj film, možda davnih godina u popodnevnom programu TV Politika, znate šta označava njegov naslov. Iako možda tako zvuči, Afrička kraljica nije lik iz The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert, već parobrod kojim rekama najstarijeg kontinenta lađari Čarli Olnat, zapušteni prljavac dobre duše.

Čarlijev je posao da brodi raznoseći zalihe i poštu po izolovanom delu Nemačke Istočne Afrike. U mestu Kungdu, mušterije su mu metodistički sveštenik Semjuel Sejer i njegova sestra Rouz, koji zdušno rade na upoznavanju lokalnih plemena sa učenjima hrišćanstva. Pored nekih stvarčica i hrpe pisama, Olnat im donosi i vest o izbijanju rata, Prvog svetskog, a potom odlazi, da bi, nedugo zatim, švapski oficiri došli, popalili kuće i odveli muškarce sposobne za boj.

Spletom okolnosti, Rouz je ostala sama, pa jedinog saveznika na kugli zemaljskoj nalazi u Čarliju, koji je ponovo svratio do crkvice bežeći pred Nemcima. Njih dvoje, sušte suprotnosti, kreću niz reku na staroj i izanđaloj, ali pouzdanoj Afričkoj kraljici, do slobode, slave ili smrti; do koje od ove tri stvari će dopreti najpre – na vama je da saznate.

Nemojte se strašiti, nije ovo jedna od holivudskih limunada gde sve pršti od teatralisanja. Pogledajte samo ko učestvuje u glavnim rolama imamo dve glumačke gromade: Hamfrija Bogarta kao neukog, ali snalažljivog Čarlija, i Ketrin Hepbern u ulozi Rouz. Drugih glumaca ima, nije da nema, mahom u prvom i trećem činu, ali su ili neupadljivi, ili imaju svega nekoliko rečenica kojima ne mogu kupiti našu oduševljenost. A iza svih njih stoji veliki Džon Hjuston (neokrznut dizenterijom) i sprovodi svoju volju tako da genijalnost isijava iz svakog kadra.

Odakle da krenem sa hvalospevima? Treba skrenuti pažnju na činjenicu da je Bogi za ulogu Čarlija osvojio svoga jedinog oskara, što, znamo već, ne garantuje ništa, ali je ovo slučaj kada se potpuno slažem sa izborom staraca iz Akademije. A pogledajte koga je nadglumio te godine: Montgomerija Klifta u A Place in the Sun, trgovačkog putnika Fredrika Marča i – paz’ sad! – Branda kao Stenlija Kovalskog u adaptaciji komada Tenesija Vilijamsa Tramvaj zvani želja. Zadivljujuća ekipica, zar ne? I, priznajem, navikao sam na Hamfrija u nekom gangstersko-detektivsko-generalnoladnjačkom fazonu, pa sam mislio da ću svako malo iščekivati da će namaknuti kaput i fedoru i reći nešto u fazonu ne verujem ženskama pre no što opali iz puce koju krije u unutrašnjem džepu. Ali nisam, Hamfri me je opčinio i ni na pamet mi nisu pale njegove ranije uloge.

Ali je, po mom mišljenju, prava zvezda filma Ketrin Hepbern. Neki izvori kažu da je svoj lik izvajala prema modelu Elenor Ruzvelt, aktivistkinje, političarke i, između ostalog, žene Tedija Ruzvelta, bivšeg predsednika S.A.D., koja je o društvenim prigodama uvek šetala usiljen osmeh, ma kakve bile njene prave misli. Hepbern je uradila to, navodno, na nagovor režisera Hjustona, kome se njen dotadašnji učinak činio preterano ozbiljnim. No, kada se Rouz malo opusti i njena rigidnost se rastopi, Ketrin pokazuje zbog čega je bila jedna od najistaknutijih i najhvaljenijih glumica Holivuda od tridesetih godina do početka osamdesetih. Ona i Bogart imaju odličnu hemiju, ali je ovo, nažalost, jedini film koji su zajedno uradili, iako su bili dugogodišnji prijatelji.

Hjustonov film je i melem za oči: krase ga odlična fotografija i prelepi pejzaži. Snimanja su obavljana u Africi, na rekama i u dolinama punim rastinja, ali su sve scene koje su od glavnih glumaca zahtevale da se brčnu, radi njihove bezbednosti, snimljene u toplini londonskog studija. Režiser se dovijao kako je znao i umeo da dočara ćudljivost reke koja se poigrava Hamfrijevim čunom, i za godinu u kojoj je film nastao – pa, izgleda prilično dobro.

Ima sve: odličan par glumaca (i likova), pristojan scenario, divne, umešno uhvaćene i montirane okoliše, kao i jak stisak kojim nam fiksira pažnju. Kad priroda radnje diktira mali broj učesnika i vezuje iste za majušan, ograničen prostor, izbegavanje monotonije je tu težak zadatak, ali Hjuston izgleda sa time nije imao problema (nenamerna igra reči).

Nanese red komedije, pa red tuge, pa red potresnog, i tako filuje do kraja, bez posustajanja, da bi konačni rezultat bio i više nego zadovoljavajući. Mislim, obratite pažnju na te boje, tu svežinu! Šezdeset i četiri joj je godine, prva farba, mnogo prešla, ali Afrička kraljica i dalje pućka i pari kao prvog dana.

Long may she sail!

Нема коментара:

Постави коментар