REŽIJA: John Huston
ULOGE: Humphrey Bogart, Katharine Hepburn
Moja kratkovidost se možda
ponajbolje očitava u tome što sam mnogo logičnije otvaranje za ovaj film – anegdotu o Džonu Hjustonu i
Hamfriju Bogartu koji jedini iz filmske ekipe izbegnu dizenteriju zato što su,
od tečnosti, samo viski cepali – već iskoristio u prvom pasusu teksta za film Key Largo, na kojem je ovaj tim radio
nekoliko godina ranije. Nepromišljeno, nepromišljeno... ali, šta sad, dobar
nauk za ubuduće. (Očekujte slično kukanje kad budem jednom pisao o Butch Cassidy and the Sundance Kid, pošto izgleda da gajim neku čudnu fascinaciju Montezuminom osvetom.)
Elem, ako ste ikada pogledom i okrznuli ovaj
film, možda davnih godina u popodnevnom programu TV Politika, znate šta
označava njegov naslov. Iako možda tako zvuči, Afrička
kraljica nije lik iz The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert, već parobrod kojim rekama najstarijeg kontinenta lađari Čarli Olnat,
zapušteni prljavac dobre duše.
Čarlijev je posao da brodi raznoseći zalihe i
poštu po izolovanom delu Nemačke Istočne Afrike. U mestu Kungdu,
mušterije su mu metodistički sveštenik Semjuel Sejer i njegova sestra Rouz, koji
zdušno rade na upoznavanju lokalnih plemena sa učenjima hrišćanstva. Pored
nekih stvarčica i hrpe pisama, Olnat im donosi i vest o izbijanju rata, Prvog
svetskog, a potom odlazi, da bi, nedugo zatim, švapski oficiri došli, popalili
kuće i odveli muškarce sposobne za boj.
Spletom okolnosti, Rouz je ostala sama, pa
jedinog saveznika na kugli zemaljskoj nalazi u Čarliju, koji je ponovo svratio
do crkvice bežeći pred Nemcima. Njih dvoje, sušte suprotnosti, kreću niz reku
na staroj i izanđaloj, ali pouzdanoj Afričkoj
kraljici, do slobode, slave ili smrti; do koje od ove tri stvari će dopreti
najpre – na vama je da saznate.
Nemojte se strašiti, nije ovo jedna od
holivudskih limunada gde sve pršti od teatralisanja. Pogledajte samo ko
učestvuje – u glavnim rolama imamo dve glumačke gromade: Hamfrija Bogarta kao
neukog, ali snalažljivog Čarlija, i Ketrin Hepbern u ulozi Rouz. Drugih glumaca
ima, nije da nema, mahom u prvom i trećem činu, ali su ili neupadljivi, ili
imaju svega nekoliko rečenica kojima ne mogu kupiti našu oduševljenost. A iza
svih njih stoji veliki Džon Hjuston (neokrznut dizenterijom) i sprovodi svoju
volju tako da genijalnost isijava iz svakog kadra.
Odakle da krenem sa hvalospevima? Treba skrenuti
pažnju na činjenicu da je Bogi za ulogu Čarlija osvojio svoga jedinog oskara, što, znamo već, ne garantuje
ništa, ali je ovo slučaj kada se potpuno slažem sa izborom staraca iz
Akademije. A pogledajte koga je nadglumio te godine: Montgomerija Klifta u A Place in the Sun, trgovačkog putnika Fredrika Marča i – paz’ sad! – Branda kao
Stenlija Kovalskog u adaptaciji komada Tenesija Vilijamsa Tramvaj zvani želja. Zadivljujuća ekipica, zar ne? I, priznajem,
navikao sam na Hamfrija u nekom gangstersko-detektivsko-generalnoladnjačkom
fazonu, pa sam mislio da ću svako malo iščekivati da će namaknuti kaput i
fedoru i reći nešto u fazonu ne verujem
ženskama pre no što opali iz puce koju krije u unutrašnjem džepu. Ali
nisam, Hamfri me je opčinio i ni na pamet mi nisu pale njegove ranije uloge.
Ali je, po mom mišljenju, prava zvezda filma
Ketrin Hepbern. Neki izvori kažu da je svoj lik izvajala prema modelu Elenor Ruzvelt, aktivistkinje, političarke i, između ostalog, žene Tedija Ruzvelta,
bivšeg predsednika S.A.D., koja je o društvenim prigodama uvek šetala usiljen
osmeh, ma kakve bile njene prave misli. Hepbern je uradila to, navodno, na
nagovor režisera Hjustona, kome se njen dotadašnji učinak činio preterano
ozbiljnim. No, kada se Rouz malo opusti i njena rigidnost se rastopi, Ketrin
pokazuje zbog čega je bila jedna od najistaknutijih i najhvaljenijih glumica
Holivuda od tridesetih godina do početka osamdesetih. Ona i Bogart imaju
odličnu hemiju, ali je ovo, nažalost, jedini film koji su zajedno uradili, iako
su bili dugogodišnji prijatelji.
Hjustonov film je i melem za oči: krase ga odlična
fotografija i prelepi pejzaži. Snimanja su obavljana u Africi, na rekama i u
dolinama punim rastinja, ali su sve scene koje su od glavnih glumaca zahtevale
da se brčnu, radi njihove bezbednosti, snimljene u toplini londonskog studija. Režiser
se dovijao kako je znao i umeo da dočara ćudljivost reke koja se poigrava
Hamfrijevim čunom, i za godinu u kojoj je film nastao – pa, izgleda prilično
dobro.
Ima sve: odličan par glumaca (i likova), pristojan
scenario, divne, umešno uhvaćene i montirane okoliše, kao i jak stisak kojim
nam fiksira pažnju. Kad priroda radnje diktira mali broj učesnika i vezuje iste
za majušan, ograničen prostor, izbegavanje monotonije je tu težak zadatak, ali
Hjuston izgleda sa time nije imao problema (nenamerna igra reči).
Nanese red komedije, pa red tuge, pa red
potresnog, i tako filuje do kraja, bez posustajanja, da bi konačni rezultat bio
i više nego zadovoljavajući. Mislim, obratite pažnju na te boje, tu svežinu! Šezdeset i
četiri joj je godine, prva farba, mnogo prešla, ali Afrička kraljica i dalje pućka i pari kao prvog dana.
Long may she sail!
Нема коментара:
Постави коментар