среда, 13. октобар 2021.

McCARTNEY 3, 2, 1 (2021)


Parni valjak vremena nezaustavljivo gazi, drobi i pretabava, satirući sve pred sobom. Ne postoji živo biće ili stvar koje mu može odoleti, ma koliko se protivilo ‒ rok trajanja je tvrd muzički žanr. Ali Pol Mekartni nije ni stvar niti običan smrtnik: umesto da legne i prihvati sopstvenu spljeskanost, on se svaki put pridigne, otrese prašinu sa svoje dečačke teksas jakne, i uz razigran osmejak namigne vozaču građevinskog vozila. Ovaj živahni čilager nedvojbeno potvrđuje staru tezu kad je sneg na krovu, vatra je u kući, izloženu u traktatu Kad kosa osedi zaboravljenog filozofa Dragiše Simića, pa, iako su godine na vrhu muzičkog panteona našarale po njemu belo pramenje i bore, njegov duh je ostao netaknut: isti je onaj liverpulski bećar sa tamburom koji je drljao po basu u četvercu u Cavern Clubu početkom šezdesetih godina prošlog veka. 


Nova Hulu-ova dokumentarna serija McCartney 3,2,1 pokušava da uhvati neuhvatljivo i dočara kako je bilo biti polovina verovatno najvećeg kreativnog dvojca u istoriji muzike, šta je čuvenog Meku inspirisalo da napiše neke od svojih najpoznatijih pesama, kao i da prenese šašave pošalice i anegdote vezane za ostale članove Bitlsa. Od samih početaka na obali reke Merzi, preko nacionalne i svetske popularnosti matičnog mu benda, do solo vratolomija sa ženom Lindom u grupi Wings, ne nužno hronološki, već kako priča ili pesma povede, Rubin i Mekartni nadneseni nad miksetu plešu po istoriji i master trakama, ukazujući na razne muzičke detalje, od kojih su neki veoma dugo izmicali i najvećem bitlmanijaku.



Rubin je zadivljen svojim sagovornikom: oči mu se zacakle, a iz grudi prhne uzdah oduševljenja svaki put kad Pol otkrije mehanizam iza nekog svog soničnog štosa. A govorimo o čoveku čija je brada posmatrala nastanak par stotina albuma različitog kvaliteta; o megaproducentu koji je petljao po ekvilajzerima čak i na nekoliko posthumno objavljenih radova Džonija Keša, poznatih kao American albumi. Zato možemo razumeti njegovu ushićenost što od takve legende, još jedne u njegovom rokovniku, dobija savete i otkriva (uslovno rečeno) nove i (doslovno) inventivne načine da se proizvede neki zvuk, na primer, ton odsviran bas gitarom ali nalik zvuku tube u Maxwell's Silver Hammer. Rik ostavlja dosta prostora Mekartniju, sluša ga pomno i prati, postavlja pitanja uglavnom vezana za zanat, iako bi gledalac, posebno onaj upoznatiji sa stvaralaštvom benda, povremeno poveo razgovor na drugu stranu i, recimo, pognao starog gospodina da izloži nepobitne dokaze da je čitava višedecenijska fama oko Paul is Dead samo praznoverna teorija zavere kakvom je smatra veći deo populacije.


Naslov je aluzija na niz McCartney albuma koje je ovaj muzikant objavio od 1970. godine naovamo, u kojima je uspostavio novi kantautorski obrazac koji je prošle godine zapratila i Tejlor Svift, kad se povukla u (istina, karantinsku) izolaciju i iščegrtala ne jedan (folklore) već dva (i evermore) odlična albuma. Kako i sam kaže u seriji, pri imenovanju albuma bio je "inspirisan" Lenonom i njegovim prvim post-Beatles albumom koji je nazvao John Lennon/Plastic Ono Band, svidela mu se ta jednostavnost i zvučnost, pa je rešio da istu primeni i na svom prvencu. O Džonu govori objektivno: kao o starom pajtašu sa kojim je prošao sito i rešeto, što i jeste, ali i kao o veoma bliskoj osobi sa kojom je u jednom trenutku prestao da deli poglede na svet.



Kad je reč o drugim osobama o kojima se priča, producentu i aranžeru Džordžu Martinu je i više nego širokogrudo skinuta kapa, što je svakako i zaslužio, s obzirom na to da je uvek bio jedan od najistaknutijih kandidata za laskavu titulu petog Bitlsa. Svojom vizijom je mnogo puta učestvovao u zauzdavanju ili usmeravanju raspojasane kreativnosti čupavog četverca, omogućivši im da do maksimuma koriste dostupne im tehnologije, budući slobodoumniji i skloniji eksperimentima od većine svojih kolega tog vremena. Svojevrsni marketinški mag Brajan Epstin, koji je poslednje godine života proveo na mestu menadžera "Buba", spomenut je u svega par navrata, ali moramo imati na umu dve stvari: da Pol i Brajan nisu svaki put posmatrali svet i scenu iz istog ugla ‒ barem kada je reč o finansijama benda i ulaganjima ‒ i drugu, bitniju i verovatniju, da on naprosto nije igrao značajnu ulogu u kompozitorsko-aranžerskoj sferi Bitlsa, kojoj je serija zapravo i posvećena.


Mekartni insistira na tome da te master trake sadrže izvesnu dozu nevinosti: neke od njihovih nesavršenosti on slavi, a drugima se podsmeva. Sam Rubin bi danas sve te zvukove-zvrkove koji štrče verovatno popeglao, ali šezdesetih je muzika bila organskija, takvi propusti su bili dozvoljeni, nekada i očekivani, i ostavljani u konačnoj verziji, onoj koja se nalazila na ploči. Ali je upravo ovaj liverpulski lisac bio član generacije muzičara koja je uvidela moć studija i počela da ga doživljava kao produžetak svog umetničkog bića, jer mu je dozvoljavala veću kontrolu nad tonovima koje je bilo moguće proizvesti.



Ova serija ‒ koja nije poslednji dokumentarac o Bitlsima ove godine, jer još čekamo priču o albumu/svirki Get Back koju priprema Piter Džekson ‒ prikazuje sliku čoveka koji je učestvovao u stvaranju slike muzičke istorije, i istorije uopšte, spremnog da isprazni na sto svoj džep krcat pričama da bi dao skromni doprinos razumevanju zaostavštine grupe u kojoj je muzicirao. I znate šta ‒ deluje kao da smo tek zagrebali jedan od sedam debelih slojeva farbe na ovom čoveku, pošto se serija završava pomalo naglo, bez zaokruživanja veće celine, a to, ako znamo da je snimljeno preko 15 sati materijala, nagoveštava moguća dalja druženja sa Polom. Iako je servirao tanjir iz kog su bitl-gurmani i poznavaoci njegovog lika i dela već kušali u više navrata, dakle, mahom priče koje se mogu saznati po raštrkanim intervjuima i monografijama o bendu, naš dobri slatki Bitl uspeva dodatno da zasladi svoje dogodovštine izvedene tokom karijere duže od pola veka, i učini ih zanimljivim i novim naraštajima koliko i starijim generacijama odgajanim na njegovim notama.



Нема коментара:

Постави коментар