субота, 10. март 2012.

THE DESCENDANTS (2011)

PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: Alexander Payne



Nije bilo šanse da propustim ovaj film. Otkako sam video trejler i shvatio da ga režira Pejn (About Schmidt, Sideways), gotovo svakodnevno sam proveravao svakojake sajtove u potrazi za iole dobrim snimkom. Onog „oskarovskog“ jutra mi se želja ostvarila. Čekanje se isplatilo. Ali samo do izvesne mere.


Met King (sjajni Kluni, naravno; ovime u mojim očima čini još jedno dobrano udaljavanje od Betmena i Robina), havajski advokat, jedan je od posednika silnih hektara zemlje na ostrvima u svojoj Sjedinjenoj Državi. Zemlju je, zajedno sa svojim rođacima, nasledio od predaka, po liniji koja dopire čak do čuvenog kralja Kamehamehaa, a čini se da je došlo vreme da tu zemlju prodaju ne bi li se na njoj izgradili stambeni i industrijski objekti, kao i oni zabavnog karaktera. A to se, sasvim slučajno, dogodilo u vreme kada Met, posle udesa koji je njegova žena imala na moru, napokon pobolje upoznaje svoju porodicu, pokušavši da sakupi ono što je od nje ostalo. Posao mu nije dopuštao da bude sa svojima onoliko koliko je to možda želeo, i to se odrazilo na njegov odnos sa dvema ćerkama, ali i na brak, jer je žena, u nedostatku njega, izvesno vreme pre nesreće pribegavala ljubavniku, za kog se posebno vezala. King, u želji da locira dotičnog i obavesti ga o zloj sudbini ženinoj, kreće na put sa ćerkama (i sa prijateljem jedne od njih), gde ponovo uspostavlja porodičnu bliskost sa njima.

Iako nije kao druga dva Pejnova filma koje sam naveo – ima nešto manje humora, na primer (Sid, prijatelj starije ćerke, tipičan je comic relief) – i ovaj poseduje neke elemente ranijih. Radnja je smeštena u živopisan okoliš, likovi veći deo filma provode daleko od doma, a glavni lik je namćorast, ali u biti dobra duša. Naravno, nisu to šabloni, ne optužujem Pejna za nemaštovitost, daleko od toga – samo opažam.

Gluma je dosta dobra. Pomenuo sam Klunija, koji me je baš iznenadio (ne prvi put, ali... dug je put od lepotana do karakternog glumca), a ni njegove filmske ćerke nisu loše, ali je meni, ne znam zbog čega, od sporednjaka najupečatljiviji bio Bo Bridžis, Džefa brat rođeni. Nema veliku minutažu, ali je uspeo da potpuno oživi lik koji tumači. I deluje ludo, ili kao pod laganim drogama, praktično je kao zli sedamdesetogodišnji polubrat Džefrija Lebovskog.

Potomcima je izmakao oskar ove godine, iako konkurencija, čini mi se, nije bila toliko jaka. Da se razumemo – nije on baš ni izvajan od pobedničkog materijala. Jeste dobar, na trenutke i odličan, ali je Sideways više zaslužio lovorike, s obzirom na to da se ovaj poslednji Pejnov rad ni po čemu posebno ne ističe. Nema nezaboravnih scena, nema supersimpatičnih dijaloga – ali je, šta ja znam, da ne grešim dušu, lep na oko, ostavlja koliko-toliko prijatan aftertaste i ne predstavlja vreme uzalud potrošeno.

KOMENTAR: Dobar, ali ne i odličan; vredan pažnje, u svakom slučaju.

PREPORUKA: ranije Pejnove stvari

OCENA: 80/100



Нема коментара:

Постави коментар