понедељак, 16. децембар 2013.

BOY (2010)

REŽIJA: Taika Waititi



Da nemamo rođake i prijatelje koji su, trbuhom za kruhom, migrirali na Novi Zeland i odande nam, s vremena na vreme, slali raznovrsne slatkiše i šarene suvenirčiće, koliko bismo mi, zapravo, znali o tom ostrvu ispod Australije? Odakle bismo inače naučili zanimljive pojedinosti vezane za kulturno nasleđe Maora, ondašnjih prastanovnika? Dokumentarne emisije postoje, ali se nemojte zaluđivati – nema šeme da se u programskoj šemi današnjih televizijskih kuća potkrade sličan edukativni program. Srećom po nas, postoji značajan broj dela sedme umetnosti koji govore o ovoj zemlji i njenom najstarijem narodu. Boy, pak... nije klasičan primer takvih filmova.

O, nemojte me pogrešno shvatiti – priča jeste skoncentrisana na doživljaje pripadnika novozelandske maorske zajednice, ali se ne zadržava mnogo na njihovim običajima i duhovnim navikama, već odmah pokazuje pravo stanje stvari: i oni su, kao i ostatak planete, osamdesetih godina prošlog veka bili pod jakim uticajem pop-kulture zapadnog sveta.

Elem, godina je 1984. Majkl Džekson je vrhuncu svoje slave, još prirodno pigmentiran, a sapunice Dalas, Dinastija i Sokolov Greben su se uvukle u lep procenat domaćinstava sveta, od brazilskih favela do udžeričkih naselja Indonezije. Na Novom Zelandu živi jedanaestogodišnji Maor po imenu Alamejn, ali se na to ime ne odaziva, jer ga svi znaju kao Dečka (što bi bio zgodan prevod nadimka Boy) – i on je glavni lik univerzuma koji nam nudi ovaj film.

Mnoge pojedinosti o njemu saznajemo u vrlo duhovitih prvih nekoliko minuta filma, kada on vrši Who am I? prezentaciju pred celim razredom. To je, vidimo, vrlo živahan dečačić, odrastao pre vremena, jer mu je majka umrla na porođaju, a otac služi kaznu u zatvoru, te sam mora da se, uz pomoć svoje bake, stara o mlađem bratu Rokiju i gomili sitnih rođaka. Dane provodi obožavajući gorepomenutog kralja popa, priča sa svojom kozom ljubimicom i udvara se, krajnje bezuspešno, nešto starijoj devojčici imenom Šardone.

Čitav njegov svet poprima drugačiji oblik kada njegova baka ode na sahranu u neko podaleko mesto. Nekako u isto vreme, Alamejn Stariji, njegov neiživljeni i nezreli ćalac, vraća se iz ćorke, u nameri da obiđe sinove, ali i da pronađe novac koji je zakopao negde – čak i njemu neznano gde tačno – na jednoj livadi, bežeći od murije. Hoće li se idealizovana slika koju je Dečko o njemu izgradio izmeniti kada ga pobolje upozna i provede neko vreme sa njim, ili će ga večno štovati kao najviše božanstvo svog panteona? Ima li šanse da se starmali klinac i neozbiljni otac nađu negde na sredini i, kao što kaže citat iz E.T-ja iskorišćen za moto filma, „odrastu zajedno“?

Lik Alamejna je lepo oslikan. Nemirnog duha, on beži od svojih obaveza, i svojoj je deci više ortak nego otac – porodica i skrašavanje nisu njegov fazon, jer vođe motoraških bandi i samurajske starešine nemaju „puštanje korena“ kao jednu od stavki u svom manifestu. Glumi ga, dosta nadahnuto, Taika Vaititi, koji je potpisan i kao režiser/scenarista, i u sva tri posla se snašao podjednako dobro – uzeo je Two Cars, One Night, svoj kratki film nominovan za oskara, čupnuo neke motive iz njega, prilagodio ih dugometražnoj formi i napravio najbolje ostvarenje svoje dosadašnje karijere.

Ovaj šarmantni mali film ne bi bio takav kakav jeste, da mu boju i uverljivost ne daju šarmantni mali naturščici Džejms Roleston, koji igra Dečka, i – nadam se da će pobratimski maorski narod oprostiti ako postoji greška u transkripciji – Te Aho Eketone-Vitu u ulozi njegovog sedmogodišnjeg brata Rokija. Roki živi u ubeđenju da poseduje natprirodne moći koje ne može da kontroliše kako valja, jer mu je tako brat objasnio sudbinu majke koja je umrla rađajući ga. Maleni Te Aho je vrlo dobar, možda i upečatljiviji od svog filmskog burazera, jer, iako mlađi, savladava bez problema zadatke dočaravanja potrebne emocije, ponekad i bez reči.

Ipak, to ne znači da je Džejms Roleston loš – naprotiv, za svoje godine je veoma dobar, a dodatni poeni idu i na okolnosti pod kojima je primljen u prvu glumačku postavu. Naime, Dečka je trebalo da glumi momče koje je, u vremenu proteklom između audicije i početka snimanja, krenulo da se razbrkaćuje u predelu nadusnice i da stiče dublji glas, pa je reditelj morao odabrati drugog glumca. Odlučio se za statistu Rolestona koji je trebalo da glumi jednog od Dečkovih drugara; ostatak priče nam je poznat.

U matičnoj zemlji, Boy je načinio neopevani uspeh na bioskopskim blagajnama, postavši za kratko vreme film sa najvećom zaradom u istoriji novozelandske kinematografije. Ipak, sa druge strane Pacifika, Ameri nisu čupali kose od oduševljenja, često navodeći ono što sam pominjao na početku – nedovoljno potenciranje maorstva i, navodno, izveštačenu amerikanizovanost likova kao neke od glavnih argumenata protiv njega. Ali je to nešto što može da pomisli, napiše ili kaže samo neko ko nije tih godina promolio ni prst van Sjedinjenih Država. Pa i sami smo, sećate se, proživeli period kada su žene udešavale frizure a la Kristl, a muškarci puštali brčine ne bi li ličili na Denisa Farinu u Kriminalističkim pričama. Jednostavno, mislim da je to neizbežno, i samim tim, nebitno za generalnu procenu kvaliteta ovog filma.

A ovaj kritičar ovde gaji mišljenje da je film veoma lep. Pored toga što ga krasi veseo i neiskvaren humor, mogao bi biti posebno interesantan i ljubiteljima dijalekata engleskog jezika, pošto je naglasak kojim govore junaci ovog ostvarenja prilično melodičan i nesvakidašnji. Scenario ima uspone i padove, ali je pretežno zabavan i uspeva da izmami nekoliko osmeha od srca, a i aluzije i reminiscencije su prepoznatljive i lako razumljive svima.

Boy je sladak i dopadljiv koliko i likovi koji nastanjuju njegov svet; ako vam se oni, pak, ne sviđaju – you're an egg, bro.


Нема коментара:

Постави коментар