REŽIJA: Joel Schumacher
Prvi
susret sa Bilom Fosterom doživeo sam nesvesno, bez svog
znanja. Na teveu je išao tada najfriškiji spot Fu Fajtersa; frontmen Dejv Grol se u njemu, noseći
belu kratkorukavnu košulju sa kravatom, nađe zaglavljen u saobraćajnoj gužvi i,
isprovociran spoljnim nadražajima, izađe iz auta, te se krene suprotstavljati
svakom ko mu prepreči put ili se prema njemu ne ponaša kako dolikuje. Tek nedavno,
kada sam tražio titlove za film o kome ću ponešto reći u narednim pasusima,
shvatio sam da je Walk Fajtersa
njegova parodija, ali, možda i više od toga, omaž tom uratku Džoela Šumahera.
Znam šta mislite: Šumaher? Zašto, pobogu? Razumem vas, i
meni to ime raspiruje pepeo sa ružnih sećanja. Pošto nam je u Betmenu i Robinu izmasakrirao oči i
razum ludostima kao što su šišmiš-bradavice, složićete se: svi ga pomalo
posmatramo kao nekog komšiju-osuđivanog prestupnika, koji stalno obećava i
podseća da više neće podmetati požare ili spopadati maloletnike u obližnjem
parku, ali ipak niko od nas ne odlazi prvo njemu kada ponestane šećera. Ja sam
se, eto, poneo mišlju da je Falling Down ipak
nastao pre pomenutog (zlo)dela, pa da, samim tim, ne bi trebalo ni da bude toliko loš. Jesam li bio u pravu?
Čitajte dalje.