REŽIJA: Norman Jewison
REŽIJA: Norman Jewison
REŽIJA: Will Gluck
Kao
najstariji u ovoj ekipi mladih, lepih i pametnih ljudi (jesam li pomenuo
„lepih“?) potpuno je logično da sam ja taj koji je najosetljiviji na
tinejdžerske filmove.
S
jedne strane, to ima i smisla, jer sam bio tinejdžer u doba klasika kakvi su Jutarnji klub i Ferisov ludi dan (i, očigledno, žrtva nemaštovitih prevodilaca), i
da pamtim Rajana Rejnoldsa još iz vremena kad je bio samo momčić u kog se zaljubi
glavna junjakinja u filmu Veštica tinejdžerka. S druge strane,
svako normalan bi stao posle dva nastavka Bring
it on! („Punom snagom, cure!“, stvarno braćo Hrvati? Stvarno?) ali ja ne.
Ubaci gomilu dvadesetogodišnjaka koji glume tinejdžere u neku coming of age priču i možeš da se kladiš
da ću biti pred TV- om. Jednostavno ne mogu da prestanem da se poistovećujem sa
navijačic... Ovaj, autsajderima, pa to ti je.
Film
o kom ću vam danas govoriti ima naslov koji bi, opet, prevodiocima zadao muke .
U pitanju je vrlo slobodna adaptacija Slova
srama, knjige N. Hotorna koja je nama uglavno poznata po onom fimu u kom
se, da citiram easy A „Demi Mur često
kupa u peni i govori lažnim britanskim naglaskom“. Film je stvoren kao deo
zamišljene triologije scenariste Berta V.Rojala; plan je bio da se na isti način adaptiraju još dva dela klasične
književnosti (Rostanov Sirano De Beržerak
i Dikensov nezavršeni roman, Misterija
Edvina Druda), i da svi filmovi kao mesto dešavanja radnje imaju istu
srednju školu. Iako je ovaj film ispunio sva očekivanja što se zarade tiče, ni
četiri godine kasnije, od nastavaka nema ništa. Ako je suditi po ovom filmu,
šteta.