REŽIJA:
Rich Moore
Crtaći, za razliku
od filmova, svojim tvorcima pružaju daleko veću – skoro neograničenu – količinu
kontrole nad konačnim proizvodom. Sve je pažljivo sračunato, te su nepotrebne
scene, čak i suvišni pokreti, dovedeni do apsolutnog minimuma. To je prava umetnost,
gde je svaki detalj namerno, smisleno umetnut, pa tako čak i najgori crtać
poseduje određenu dozu kvaliteta koja se retko sreće na filmu.
Svaki medij mora biti
svestan svojih snaga i razlika, kako bi svoje potencijale iskoristio do
maksimuma. Crtani je, stoga, uspešan samo ako je do te mere ubedljiv da njegovu
priču ne možete da zamislite ispričanu u bilo kom drugom obliku. Najbolji
primer je (verujem) svima poznata Priča o igračkama.
Da su igračke kojim slučajem glumili likovi koji su im inače pozajmljivali
glasove, film bi izgledao uznemiravajuće, na ekranu ne bismo registrovali
lutke, već bode-oči digitalno
smanjenog Toma Henksa i Tima Alena,
obučene u kauboja i svemirca. Ali, crtaći takođe nisu filmovi, i tome ni ne
treba da streme. Ako je priča mogla biti jednako efikasno predstavljena kao
film - da li je onda uopšte trebalo praviti crtać?