Приказивање постова са ознаком policija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком policija. Прикажи све постове

понедељак, 9. септембар 2013.

THE PLACE BEYOND THE PINES (2012)






Rajan Gosling je interesantna figura, svakako. Za kratko vreme, svega nekoliko godina, evoluirao iz dobroćudnog smotanka u alfa mačora koji ženskoj čeljadi širom planete mami uzdahe i krade san iz oka. Dug je i težak, ali kvalitetan bio put njegovog sazrevanja: igrao je Jevrejina antisemitu u filmu The Believer, bio je džanki prosvetar (Half Nelson), zatim usamljeni Lars uozbiljnoj vezi sa lutkom na naduvavanje, i, na kraju, Den Perejra u Blue Valentine, što je bila uloga koja je predstavljala prekretnicu u njegovoj karijeri i donekle ga definisala kao glumca.

Za potrebe ostvarenja koje će biti tema mog današnjeg izlaganja (kah, kah), gospodin Gušče je ponovo utimljen sa Derekom Sijanfransom, kreativnim umom iza emotivno iscrpljujuće dramice Blue Valentine, i vidi se da su momci već uigran tim. Ipak, potpomognut bitnim glavnim glumcima, zvučnim sporednjacima i timom sposobnih ljudi čija lica ne vidimo pred objektivom, Sijanfransov scenario dostiže tek blagu natprosečnost.

субота, 9. фебруар 2013.

END OF WATCH (2012)

PIŠE: Darko Jovanov


REŽIJA: David Ayer



            Možemo reći da je Dejvid Ejer svoj zanat, kako rediteljski, tako i scenaristički, ispekao opevajući ulice grada Los Anđelesa. Training Day, Harsh Times, Dark Blue i Street Kings su neki od naslova koji slave kalifornijski velegrad, pa End of Watch, njegov poslednji proizvod, samo nastavlja tu tradiciju, stavivši, kao i par puta ranije, akcenat ne na žitelje zabačenih sokaka ili napucane i istetovirane mobstere, već na LA's finest – pripadnike policije. (Dakle, A.C.A.B. ubeđenici, huligani i anarhisti - ostavite za sobom nadu ako čitate ovaj tekst.)

четвртак, 24. јануар 2013.

DREDD (2012)

PIŠE: Sycophant




REŽIJA: Pete Travis


            
          Možda se sećate prvog pokušaja da se Sudija Dred ekranizuje - neponovljive Silvester Stalone verzije iz '95-te, koji je, zajedno sa Barb Wire, Steel i Batman & Robin[1] zamalo uništio žanr superherojskog filma, sve do Blade i Spawn, koji su vratili nadu da takvi filmovi mogu biti iole koherentni i kvalitetni. Prvi Dred pati od boljke akcionog blokbastera '90-tih - nepovezan, žanrovski neodređen scenario, koji istovremeno želi da bude ljubavna drama, buddy komedija i akcioni triler, sa obaveznim daškom naivne eko-političko-sociološko-filozofske poruke, spojenog sa estetikom ranih '90-tih[2] (slična estetici '80-tih, ali sa manje laka za kosu i više boja koje prouzrokuju epileptični napad).
            
            Verujem da nisam jedini kome je taj film toliko ubio želju da više ikada gleda neku adaptaciju Dreda da je, saznavši da prave novi film, mentalno progunđao: „Uf, kako li će tek ovo ispasti, kada je prošli bio toliko oduran?!“. Što se ispostavilo kao greška, pošto je ovaj Dred u svakom smislu superiorniji od starog. Posle svega gorenapisanog to možda i ne zvuči kao preterani kompliment, ali novi Dred nije samo dobra adaptacija - već i dobar film.

среда, 21. новембар 2012.

HOT FUZZ (2007)

REŽIJA: Edgar Wright



Drevni disk sa ovim filmom je pre par večeri, četiri godine nakon svog nastanka, nekim nebeskim šafl modom završio u mome čitaču. Pomenuo sam, u jednom od svojih ranijih tekstova, da imam bolesnu osobinu da odlažem filmove, da ih skladištim i katalogiziram u podsvesti po žanru, atmosferi i kvalitetu (naravno, na osnovu ono malo ili mnogo stvari koje već imam o njemu), a onda, kada oblik filma bez guranja upadne u kalup mog raspoloženja, da sa njega obrišem prašinu, pogledam ga i o njemu napišem krajnje nekompetentnu recenziju. Pa, ovog puta nije bilo tako (recenzija je i dalje nekompetentna, doduše) – Hot Fuzz mi se, kao i mnoge druge lepe stvari u životu, naprosto desio, bez predumišljaja i predigre, a ja, nakon 120 minuta akcije, apsurda i totalnog ludila, nisam znao zašto su mi bile potrebne godine da bacim ovo na užu listu za gledanje.