PIŠE: Darko Jovanov
REŽIJA: Mike Hodges
ULOGE: Michael Caine, Ian Hendry, Britt Ekland, John Osborne, Bryan Mosley
ZABAVNA
ZABELEŠKA: Reditelj Hodžiz je za tumača uloge Džeka Kartera isprva imao na umu Ijana
Hendrija, koji se u završnoj verziji filma pojavljuje kao smutljivac Erik Pejs,
ali je rola na kraju pripala Majklu Kejnu. Hendri mu to nikada nije oprostio.
Momku
sa jednom tako dugom, ispunjenom i uglavnom kvalitetnom karijerom, kakav je Moris
Miklvajt (alijas Majkl Kejn), teško nalazimo onu jednu, veliku, pravu ulogu
koja ga definiše kao glumca. To može biti poručnik Bromhed iz filma Zulu, koji ga je učinio zvezdom; Hari Palmer, špijun koga je igrao u pet filmova (prvi je The IPCRESS File); Alfi, kokni ženskaroš iz šarenih šezdesetih;
Majlo Tindl, energični rival Olivijeu u genijalnoj misteriji Sleuth; ili, pak, Alfred, batler Brusa
Vejna iz Nolanovog betmenskog serijala, po kome je, u osmoj deceniji života,
postao poznat mlađim naraštajima. Pa, ipak, za njegov film Get Carter, o kome ću danas naškrabati štošta, može se reći da je
inspirisao i definisao nekoliko narednih generacija filmadžija, i otvorio novo poglavlje u
britanskoj kinematografiji. Znate Gogoljev Šinjel
i ono što je Dostojevski za nj izgovorio? Ili Zmajev „izvor“ i Dučićev odnos
prema istom? E, taj fazon. Evo, preći ću granicu pristojnosti i reći da, bez Kartera i njegove zaostavštine, možda ne
bi bilo ni Gaja Ričija i Čađavih dvocevki
ili sličnih kvalitetnih naslova.